Jesu li „brojke“ odraz pravog uspjeha?

Sigurno ste upoznati sa financijskom krizom u Grčkoj kroz period recesije, no možda vam nije poznato da je Goldman Sachs, multinacionalna investicijska banka, optužena za suradnju sa Grčkom vladom za skrivanje činjenica o veličini državnog duga između 1998. i 2009. Uz Goldman Sachs se vežu još svakakve kontroverze od kojih je možda najbitnije spomenuti „revolving door“ vezu sa vladom SAD-a u kojoj zaposlenici i savjetnici Goldman Sachsa odlaze na visoke državne pozicije i obrnuto, te je glavni izvršni direktor i predsjednik Goldman Sachsa, Lloyd C. Blankfein, navodno posjetio Bijelu kuću 10 puta.

Blankfein je izvršni direktor i predsjednik Goldman Sachsa od 2006. godine, godine u kojoj je po dolasku na tu poziciju zaradio 54,4 milijuna dolara te je i sam upleten u nekoliko afera. Primjerice, svjedočio je pred Kongresom u travnju 2010. na saslušanju stalnog pododbora američkog Senata , u travnju 2011. Senator Carl Levin je naveo da je Blankfein doveo Kongres u zabludu, no protiv njega nisu podignute optužbe iako je Blankfein u kolovozu iste godine unajmio odvjetnika visokog profila.

No sigurno najzanimljiviji je članak, objavljen u New York Timesu, Greg Smitha, bivšeg zaposlenika Golden Sachs-a pod nazivom „Why I am leaving Goldman Sachs“ u kojem Smith ističe nekoliko važnih crta organizacije i kulture Goldman Sacsh-a za koju on misli da je iščeznula pod vodstvom Blankfeina.

Smith navodi da je kultura poduzeća vitalni dio Goldman Sachsa koja se sastoji od timskog rada, integriteta i skromnosti te da su to „tajni sastojci“ koji već 143 godine zavrijeđuju povjerenje klijenata. Smith tvrdi da je vodstvo Blankfeina izbrisalo tu kulturu te se sve svelo na koliko se novaca zarađuje od klijenata i koliko ih se dobro može „oderati“ te je to i jedini način napredovanja u poduzeću, dok je nekoć vodstvo bilo puno ideja i dobrih primjera.

Nakon 12 godina u Goldman Sachsu, Smith je odlučio zbog moralnih prepreka napustiti poduzeće, jer više nije mogao pogledati studente, koji se žele prijaviti u Goldman Sachs, u oči i reći im da je okruženje u Goldman Sachsu dobro.

Smithov zaključak je da je kultura i fokus na dobrobit klijenata ono što čini poduzeće jakim i što može dugotrajno održati poduzeće u vrhu, ali trenutna strategija „gledanja brojki“ i pad morala vode samo propadanju poduzeća.

Da ne bi bilo sve tako crno, primjer pravog vođe možemo pronaći na mjestu izvršnog direktora i predsjednika Target-a – Gregg Steinhafel koji je na tom mjestu od veljače 2009. te je pri zapošljavanju izjavio: „imamo vrlo zdravu, agresivnu i iskrenu kompaniju koju vodi naš moralni kompas“. Napomenimo još i da je Steinhafel zaradio u tri godine koliko je Blankfein zaradio u svojoj prvoj godini na takvoj poziciji

Target je lanac trgovina u kojima se uglavnom prodaje odjeća, obuća, bijela tehnika, kućne potrepštine, nakit, pokućstvo i manji asortiman hrane, uglavnom nepokvarljivu robu. Njihov moto je „Očekuj više, plati manje“ te je poznato i da 5% svojih prihoda doniraju te im je plan do 2015. donirati sveukupno 1 milijardu dolara.

Steinhafel je kroz razdoblje recesije ostao lojalan strategiji, duhu i viziji svog poduzeća te nije rezao plaće, otpuštao zaposlenike niti krivotvorio financijske podatke, već je ostao i vjeran zajednici, organizaciji i održavao niske cijene proizvoda na koje su navikli Targetovi kupci te je isto tako nastavio donirati 5% prihoda.

Steinhafel gradi čvrstu vezu sa potrošačima i sa svojom organizacijom, te nam pokazuje koliko je bitno biti ne samo dobar vođa već i partner zajednice.
Pravi primjer njegovog fokusa i iskrenosti možemo vidjeti kada je Target donirao 150.000 dolara za kampanju republikanca Tom Emmera koji je poznat kao anti-gay konzervativac. Nakon burnog odjeka u javnosti, boraca za gay prava i pozivanja na bojkot, Steinhafel se obratio javnosti te umjesto generičnih isprika  priznao je svoju pogrešku i ponovno uvjerio javnost da su njihove trgovine „gay friendly“ a zaposlenicima poslao pisma u kojem je objasnio da je donacija bila zbog poticanja ekonomskog rasta i otvaranja novih radnih mjesta koje je Emmer obećavao.

Najbolji dojam o karizmi i usmjerenosti prema strategiji je moguće vidjeti u kratkom video-u o društvenoj odgovornosti Target-a koju prezentira sam Steinhafel.

Koje je Vaše mišljenje, mislite li da će Goldman Sachs opstati još dugi niz godina (primjerice dulje od 20 godina) unatoč navodno uništenoj kulturi poduzeća i lovom za brojkama te mnogobrojnim aferama koje ih okružuju?

Iako su i Steinhafel i Blankfein obojica vrlo dobro plaćeni, ali Blankfein ipak zarađuje višestruko. Mislite li da su njihove zarade (plaće+bonusi) odraz njihove uspješnosti?

Uspješnost je subjektivna stvar, za neke je to zaraditi određenu svotu novaca, za neke doći do određenog položaja, postati poznat itd. 

No nije li pravi uspjeh postići ono što sami želimo, ali usput i pridonijeti zajednici tj. podići kvalitetu života naših klijenata/potrošača?

MORALNA DVOJBA

ISPRAVNO vs. ETIČKI

Postoje trenutci kad ne možemo znati što je ispravno ili krivo ili što trebamo učiniti ili što ne bismo trebali. Moralna dilema se uglavnom odnosi na situaciju gdje morate izabrati između između dvije alternative, koje su uglavnom jednako neugodne. Nema točne definicije za moralnu dvojbu jer se odnosi na ljudske emocije a one se riječima ne mogu točno opisati.

Moralna dvojba javlja se u svim segmentima, postoje kulturološke,religijske, poslovne, društveno odgovorne dvojbe s kojima se ljudi svakodnevno susreću.

Danas je recimo mnogima nemoralno jesti meso. Mi uistinu životinju hranimo i brinemo se za nju samo da bi ju pojeli.Zato je nekima jedino moralno prihvatljivo rješenje u cijelosti izbaciti takvu hranu iz jelovnika i odabrati vegetarijanski oblik prehrane.

MORALNA DVOJBA PODUZEĆA

Kao što smo naveli, svi se svakodnevno susreću sa nekom vrstom moralne dvojbe pa tako i poduzeća. Može li se donijeti odluka vezana uz poslovanje a da se nitko ne ugrozi? Pod tim mislimo na okoliš, okolinu tj. stanovnike, zaposlenike i ostale.

Može li neko proizvodno poduzeće proizvoditi određeni proizvod bez ugrožavanja i onečišćenja zraka, bez nepotrebnog otpuštanja radnika, bez korištenja nedozvoljenih materijala???

Tko je odgovoran za donošenje krivih odluka u poduzeću?Tko ispašta zbog donešenih odluka? A tko na kraju snosi posljedice takvih odluka?

Za primjer smo uzeli jedan slučaj iz Hrvatske,pretpostavljamo svima dobro poznat.

Radi se o slučaju Karlovačke pivovare ,kada je zbog propusta u poslovanju tj.radu određenih ljudi  2007.godine smrtno stradao Zdravko Martinović.

Zdravko Martinović 23. veljače 2007., šećući uz potok, zbog ispuštanja ugljičnog dioksida iz pivovare ostao je bez kisika i izgubio svijest, a nakon 20-ak dana umro u bolnici.

Petero rukovoditelja pivovare proglašeno je krivim za propuste u poslovanju Karlovačke pivovare i to tehnički direktor Gabor Ligeti, glavni inženjer Slaven Siladić, voditeljica Odjela sigurnosti na radu i zaštiti okoliša Zrinka Odrčić i direktorica proizvodnje Marija Tufeković osuđeni su na po 3 godine, a i voditelj proizvodnje fermentacije Marinko Kovačević na dvije godine i šest mjeseci,

U obrazloženju odluke stoji da su tijekom fermentacije odgovorni znali da se stvaraju povećane količine koncentracije CO2 te da su propustili provjeriti u kojem je stanju cijev i gdje ona završava te nastavili s proizvodnjom znajući koje posljedice mogu izazvati. Odgovorni nisu postupili prema propisima i zbog svojih propusta izazvali su smrt.

http://www.index.hr/tag/99912/zdravko-martinovic.aspx

 Ovdje se mogu naći članci vezani uz ovaj slučaj Karlovačke pivovare. 

  

Glavni rukovoditelji znali su da se iz proizvodnje ispušta veća količina CO2. pitanje je zašto nisu zaustavili proizvodnju, pokušali utjecati na smanjenje ispuštanja tog plina? Zašto nisu upozorili stanovnike na mogućnost trovanja?

Jesu li to zataškali zbog veće prodaje i profita, straha od gubljenja kupaca njihovih proizvoda,smanjenja prodaje? Ili možda nisu znali da je ta količina CO2 pogubna za čovjeka?

Na koji način i tko je donio odluku o nastavku tj. neprekidu proizvodnje? Koliko dugo je trajalo ispuštanje plina? Koliko dugo bi to onečišćenje trajalo da netko nije stradao? Možda do te mjere da velik broj stanovnika u području pivovare bude otrovan, osjeća posljedice?

Ovo nije jedini primjer, takvih primjera ima mnogo i u Hrvatskoj i u svijetu…