Jesu li „brojke“ odraz pravog uspjeha?

Sigurno ste upoznati sa financijskom krizom u Grčkoj kroz period recesije, no možda vam nije poznato da je Goldman Sachs, multinacionalna investicijska banka, optužena za suradnju sa Grčkom vladom za skrivanje činjenica o veličini državnog duga između 1998. i 2009. Uz Goldman Sachs se vežu još svakakve kontroverze od kojih je možda najbitnije spomenuti „revolving door“ vezu sa vladom SAD-a u kojoj zaposlenici i savjetnici Goldman Sachsa odlaze na visoke državne pozicije i obrnuto, te je glavni izvršni direktor i predsjednik Goldman Sachsa, Lloyd C. Blankfein, navodno posjetio Bijelu kuću 10 puta.

Blankfein je izvršni direktor i predsjednik Goldman Sachsa od 2006. godine, godine u kojoj je po dolasku na tu poziciju zaradio 54,4 milijuna dolara te je i sam upleten u nekoliko afera. Primjerice, svjedočio je pred Kongresom u travnju 2010. na saslušanju stalnog pododbora američkog Senata , u travnju 2011. Senator Carl Levin je naveo da je Blankfein doveo Kongres u zabludu, no protiv njega nisu podignute optužbe iako je Blankfein u kolovozu iste godine unajmio odvjetnika visokog profila.

No sigurno najzanimljiviji je članak, objavljen u New York Timesu, Greg Smitha, bivšeg zaposlenika Golden Sachs-a pod nazivom „Why I am leaving Goldman Sachs“ u kojem Smith ističe nekoliko važnih crta organizacije i kulture Goldman Sacsh-a za koju on misli da je iščeznula pod vodstvom Blankfeina.

Smith navodi da je kultura poduzeća vitalni dio Goldman Sachsa koja se sastoji od timskog rada, integriteta i skromnosti te da su to „tajni sastojci“ koji već 143 godine zavrijeđuju povjerenje klijenata. Smith tvrdi da je vodstvo Blankfeina izbrisalo tu kulturu te se sve svelo na koliko se novaca zarađuje od klijenata i koliko ih se dobro može „oderati“ te je to i jedini način napredovanja u poduzeću, dok je nekoć vodstvo bilo puno ideja i dobrih primjera.

Nakon 12 godina u Goldman Sachsu, Smith je odlučio zbog moralnih prepreka napustiti poduzeće, jer više nije mogao pogledati studente, koji se žele prijaviti u Goldman Sachs, u oči i reći im da je okruženje u Goldman Sachsu dobro.

Smithov zaključak je da je kultura i fokus na dobrobit klijenata ono što čini poduzeće jakim i što može dugotrajno održati poduzeće u vrhu, ali trenutna strategija „gledanja brojki“ i pad morala vode samo propadanju poduzeća.

Da ne bi bilo sve tako crno, primjer pravog vođe možemo pronaći na mjestu izvršnog direktora i predsjednika Target-a – Gregg Steinhafel koji je na tom mjestu od veljače 2009. te je pri zapošljavanju izjavio: „imamo vrlo zdravu, agresivnu i iskrenu kompaniju koju vodi naš moralni kompas“. Napomenimo još i da je Steinhafel zaradio u tri godine koliko je Blankfein zaradio u svojoj prvoj godini na takvoj poziciji

Target je lanac trgovina u kojima se uglavnom prodaje odjeća, obuća, bijela tehnika, kućne potrepštine, nakit, pokućstvo i manji asortiman hrane, uglavnom nepokvarljivu robu. Njihov moto je „Očekuj više, plati manje“ te je poznato i da 5% svojih prihoda doniraju te im je plan do 2015. donirati sveukupno 1 milijardu dolara.

Steinhafel je kroz razdoblje recesije ostao lojalan strategiji, duhu i viziji svog poduzeća te nije rezao plaće, otpuštao zaposlenike niti krivotvorio financijske podatke, već je ostao i vjeran zajednici, organizaciji i održavao niske cijene proizvoda na koje su navikli Targetovi kupci te je isto tako nastavio donirati 5% prihoda.

Steinhafel gradi čvrstu vezu sa potrošačima i sa svojom organizacijom, te nam pokazuje koliko je bitno biti ne samo dobar vođa već i partner zajednice.
Pravi primjer njegovog fokusa i iskrenosti možemo vidjeti kada je Target donirao 150.000 dolara za kampanju republikanca Tom Emmera koji je poznat kao anti-gay konzervativac. Nakon burnog odjeka u javnosti, boraca za gay prava i pozivanja na bojkot, Steinhafel se obratio javnosti te umjesto generičnih isprika  priznao je svoju pogrešku i ponovno uvjerio javnost da su njihove trgovine „gay friendly“ a zaposlenicima poslao pisma u kojem je objasnio da je donacija bila zbog poticanja ekonomskog rasta i otvaranja novih radnih mjesta koje je Emmer obećavao.

Najbolji dojam o karizmi i usmjerenosti prema strategiji je moguće vidjeti u kratkom video-u o društvenoj odgovornosti Target-a koju prezentira sam Steinhafel.

Koje je Vaše mišljenje, mislite li da će Goldman Sachs opstati još dugi niz godina (primjerice dulje od 20 godina) unatoč navodno uništenoj kulturi poduzeća i lovom za brojkama te mnogobrojnim aferama koje ih okružuju?

Iako su i Steinhafel i Blankfein obojica vrlo dobro plaćeni, ali Blankfein ipak zarađuje višestruko. Mislite li da su njihove zarade (plaće+bonusi) odraz njihove uspješnosti?

Uspješnost je subjektivna stvar, za neke je to zaraditi određenu svotu novaca, za neke doći do određenog položaja, postati poznat itd. 

No nije li pravi uspjeh postići ono što sami želimo, ali usput i pridonijeti zajednici tj. podići kvalitetu života naših klijenata/potrošača?

MORALNA DVOJBA

ISPRAVNO vs. ETIČKI

Postoje trenutci kad ne možemo znati što je ispravno ili krivo ili što trebamo učiniti ili što ne bismo trebali. Moralna dilema se uglavnom odnosi na situaciju gdje morate izabrati između između dvije alternative, koje su uglavnom jednako neugodne. Nema točne definicije za moralnu dvojbu jer se odnosi na ljudske emocije a one se riječima ne mogu točno opisati.

Moralna dvojba javlja se u svim segmentima, postoje kulturološke,religijske, poslovne, društveno odgovorne dvojbe s kojima se ljudi svakodnevno susreću.

Danas je recimo mnogima nemoralno jesti meso. Mi uistinu životinju hranimo i brinemo se za nju samo da bi ju pojeli.Zato je nekima jedino moralno prihvatljivo rješenje u cijelosti izbaciti takvu hranu iz jelovnika i odabrati vegetarijanski oblik prehrane.

MORALNA DVOJBA PODUZEĆA

Kao što smo naveli, svi se svakodnevno susreću sa nekom vrstom moralne dvojbe pa tako i poduzeća. Može li se donijeti odluka vezana uz poslovanje a da se nitko ne ugrozi? Pod tim mislimo na okoliš, okolinu tj. stanovnike, zaposlenike i ostale.

Može li neko proizvodno poduzeće proizvoditi određeni proizvod bez ugrožavanja i onečišćenja zraka, bez nepotrebnog otpuštanja radnika, bez korištenja nedozvoljenih materijala???

Tko je odgovoran za donošenje krivih odluka u poduzeću?Tko ispašta zbog donešenih odluka? A tko na kraju snosi posljedice takvih odluka?

Za primjer smo uzeli jedan slučaj iz Hrvatske,pretpostavljamo svima dobro poznat.

Radi se o slučaju Karlovačke pivovare ,kada je zbog propusta u poslovanju tj.radu određenih ljudi  2007.godine smrtno stradao Zdravko Martinović.

Zdravko Martinović 23. veljače 2007., šećući uz potok, zbog ispuštanja ugljičnog dioksida iz pivovare ostao je bez kisika i izgubio svijest, a nakon 20-ak dana umro u bolnici.

Petero rukovoditelja pivovare proglašeno je krivim za propuste u poslovanju Karlovačke pivovare i to tehnički direktor Gabor Ligeti, glavni inženjer Slaven Siladić, voditeljica Odjela sigurnosti na radu i zaštiti okoliša Zrinka Odrčić i direktorica proizvodnje Marija Tufeković osuđeni su na po 3 godine, a i voditelj proizvodnje fermentacije Marinko Kovačević na dvije godine i šest mjeseci,

U obrazloženju odluke stoji da su tijekom fermentacije odgovorni znali da se stvaraju povećane količine koncentracije CO2 te da su propustili provjeriti u kojem je stanju cijev i gdje ona završava te nastavili s proizvodnjom znajući koje posljedice mogu izazvati. Odgovorni nisu postupili prema propisima i zbog svojih propusta izazvali su smrt.

http://www.index.hr/tag/99912/zdravko-martinovic.aspx

 Ovdje se mogu naći članci vezani uz ovaj slučaj Karlovačke pivovare. 

  

Glavni rukovoditelji znali su da se iz proizvodnje ispušta veća količina CO2. pitanje je zašto nisu zaustavili proizvodnju, pokušali utjecati na smanjenje ispuštanja tog plina? Zašto nisu upozorili stanovnike na mogućnost trovanja?

Jesu li to zataškali zbog veće prodaje i profita, straha od gubljenja kupaca njihovih proizvoda,smanjenja prodaje? Ili možda nisu znali da je ta količina CO2 pogubna za čovjeka?

Na koji način i tko je donio odluku o nastavku tj. neprekidu proizvodnje? Koliko dugo je trajalo ispuštanje plina? Koliko dugo bi to onečišćenje trajalo da netko nije stradao? Možda do te mjere da velik broj stanovnika u području pivovare bude otrovan, osjeća posljedice?

Ovo nije jedini primjer, takvih primjera ima mnogo i u Hrvatskoj i u svijetu…


 

Robin Hoodovi modernog doba

Za početak da kažemo šta riječ zviždač točno znači

Zviždač (iz engleskog whistleblower) je osoba koja (kao sudac u sportu zviždukom upozorava na nepravilno ponašanje) javno upozorava na ilegalne aktivnosti (primjerice korupcija, nedolično ponašanje, kršenje zakona, ili zlouporaba ovlasti) moćnih pojedinaca. Uglavnom se opisuje kao akcija hrabrih pojedinaca koji iz moralnih razloga unatoč riziku za vlastitu karijeru odlučuju javno progovoriti o nezakonitim ili neetičkim ponašanjima nadređenih osoba.

Danas imamo mnogo primjera pojedinaca i organizacija koji se mogu nazvati zviždačima kako široma svijeta tako i u našoj državi. Kako je ovo digitalno doba nikada nije bilo lakše objaviti neku tajnu jer se internetom takve stvari šire poput virusa. Dovoljan je jedan klik i cijeli svijet je čuo za Edwarda Snowdena ili Julliana Assangea.

Neki od njih to sami istržuju te nakon toga objave. Dok postoje i oni drugi koje smatraju hrabrijima jer radeći za neku organizaciju, sustav, primjete da nešto nije u redu izlaze s tim u javnost znajući da time riskiraju karijeru i otkaz (jer su većinom pod nekom prisegom o šutnji).

Teško je razumjeti šta je te ljude natjeralo na takav čin, jer moraju biti svijesni da će taj čin zauvijek promjeniti kako njiihove tako i živote svih oko njih. Neki će reć da su bili željnji svojih 15 minuta slave i pozornosti. Ipak većina shvaća da su se na taj korak odlučili iz moralnih razloga jer su shvatili i smatrali da se neke stvari rade na krivi način i jednostavno rekli DOSTA!! te su odlučili to obznaniti širokoj javnosti.

Šta ih natjera na to? Možda je stvar u sustavu u kojem rade. Kada otkriju kako nešto ne valja s njim imaju potrebu to reći ljudima, jer radeći u njemu vjerovali su u njega i njegovu ispravnost te nemogu mirno promatrati da se nešto loše događa. Posebni su to ljudi, jer nemože svatko od nas to učiniti. Jer oni kao da moraju to napraviti jer inače nemogu živjeti sa

sobom ako prešute to što vide/znaju.Da bi to bili spremni učiniti moraju imati jake moralne osjećaje i vrednote, a za zviždače se zna da to posjeduju.

Nakon toga više nema povratka i dosta njih se suočava s tužbamate je zato nekolicina njih u bijegu i vjerojatno će se skrivati ostatak svog života. Također dobivaju i prijetnje i žive pod policijskom zaštitom i zasigurno nije lako tako živjeti

Naravno da postoje oni koji su požalili taj svoj čin i nikad ga nebi ponovili, ali većina govori da nikada nisu požalili te da bi to ponovili još 100 puta ako treba. Zbog toga šta ih nije briga za njih nego žele da loše stvari izađu na vidjelo nazivaju ih Robin Hoodovima modernog doba.

I zasigurno će taj teret nositi uvijek na ramenima ali isto tako uvijek će imati mjesto u povijesti koje im nitko ne može oduzeti jer su istinski borci za pravdu.

     HIPOKRATOVA ZAKLETVA ZA EKONOMISTE

       -- DA ILI NE --

Otprilike 400. pr. n. e. grčki liječnik Hipokrat, kojeg se naziva ocem medicine, napisao je zakletvu koja se po njemu naziva Hipokratova zakletva.

Hipokratova zakletva prvi je poznati kodeks liječničke etike koji se polagao na otoku Kosu prilikom stupanja u liječničku udrugu a i u današnje vrijeme polažu je zdravstveni djelatnici prije stupanja u službu.

Iako se zakletva mijenjala kroz vrijeme ne može se osporiti njen značajan doprinos razvoju suvremene medicine, a naročito etike. Ta je zakletva opisana kao ”najviši stupanj razvoja striktnih etičkih načela u medicini“, ”temelj odnosa pacijenta i liječnika u razvijenim zemljama svijeta“ i ”vrhunac liječničke etike“.

"U trenutku kada stupam među članove liječničke profesije,

 svečano obećajem da ću svoj život staviti u službu humanosti.

 Prema svojim učiteljima sačuvat ću dužnu zahvalnost i poštovanje.

 Svoje ću zvanje obavljati savjesno i dostojanstveno.

 Najvažnija će mi briga biti zdravlje mojega pacijenta.

Poštovat ću tajne onog tko mi se povjeri.

Održavat ću svim svojim silama čast

 i plemenite tradicije liječničkog zvanja.

Moje kolege bit će mi braća.

U vršenju dužnosti prema bolesniku neće na mene utjecati

 nikakvi obziri vjere, nacionalnosti, rase, političke ili klasne pripadnosti.

Apsolutno ću poštovati ljudski život od samog začetka.

Niti pod prijetnjom neću dopustiti da se iskoriste

moja medicinska znanja suprotno zakonima humanosti.

Ovo obećajem svečano, slobodno, pozivajući se na svoju čast."

EKONOMIJA & HIPOKRATOVA ZAKLETVA??

Ekonomisti nemaju Hipokratovu zakletvu, kao što je imaju doktori.

Ekonomisti ne stavljaju ruku na Smithovo Bogatstvo naroda, i ne prisežu da će svoje znanje staviti u službu čovjeka i društva, a o njihovim odlukama ovisi ne samo život jednog čovjeka već najmanje život jednog društva.

Nama ekonomistima ne ide u prilog da su davno iskorijenjene kuga i kolera, a još uvijek nisu siromaštvo i nezaposlenost.

Hipokratova zakletva mogla bi uz male izmjene u potpunosti odgovarati ekonomistima i njihovoj službi jer ekonomisti bi također trebali svoj život staviti u službu dobrobiti drugih, prema svojim učiteljima sačuvati i pokazati poštovanje i zahvalnost, svoje zvanje ekonomista obavljati savjesno, dostojanstveno, na ničiju štetu. Najvažnija briga trebala bi biti egzistencija i razvoj našeg društva, prema svima se odnositi na isti način, bez obzira na nacionalnost, političku ili klasnu pripadnost.

Polaganjem Hipokratove zakletve na svečanosti promocije tj. nakon završetka diplomskog studija na ekonomskim fakultetima ekonomisti bi prisegnuli da će svoj posao obavljati stručno, savjesno i bez ugrožavanja tuđih života. Ekonomija je širok pojam, i ekonomisti mogu raditi na raznim mjestima, ali svako mjesto je jednako važno, od rada u trgovini, nekoj tvrtci, banci ili u državnom sektoru. Sva ta mjesta povezuju ljude i ekonomiju, pa zbog toga smatramo da bi i ova struka trebala polagati neku vrstu Hipokratove zakletve.

Naravno, ako se nebi ponašali u skladu sa prisegom, uslijedile bi određene sankcije, od gubljenja posla do oduzimanja diplome i zabrane rada u ekonomskom sektoru.

Jasno, posao liječnika ne može se uspoređivati sa poslom ekonomista jer liječnik brine o zdravlju čovjeka, o njemu ponekad ovisi život. Zato,želimo napomenuti da cilj ovog posta nije uspoređivati medicinsku i ekonomsku struku  već podijeliti naša mišljenja o važnosti ekonomije za bolji život društva.

Ekonomija može i utječe u velikoj mjeri na život društva i pojedinca u svim segmentima života jer u današnje vrijeme malo što nema veze sa ekonomijom.

ANKETA

U skladu sa naslovnom temom tj.pitanjem ,odlučili smo provesti anketu na EFZG- u, na svim smjerovima diplomskog studija. ( analiza i poslovno planiranje, financije, marketing , menadžerska informatika, menadžment, računovodstvo i revizija, trgovina, turizam i ekonomija ) te na taj način saznati koje je mišljenje naših kolega o polaganju Hipokratove zakletve na svečanosti promocije.

          

 U anketi je sudjelovalo 400 studenata diplomskih studija Ekonomskog fakulteta u Zagrebu.

A što vi mislite o Hipokratovoj zakletvi i ekonomistima?

Smatrate li da je ekonomija manje moralna od medicine i ostalih struka koje polažu zakletvu?

Bi li polaganje takve zakletve ekonomista  imalo utjecaja na društvo, gospodarstvo?

POHLEPA – USPJEH ili POTREBA

The point is ladies and gentlemen that greed, for lack of a better word, is good(?)

Je li pohlepa temeljna karakteristika uspješnog čovjeka današnjice? Da li je nužno ne birati sredstva na putu do menadžerske stolice, skupog Audija, Armanijevog odijela i zlatnog Rolexa. Može li se u isti koš strpati težnja za novcem siromašnog i bogatog čovjeka?

Većina nas je kršćanski odgojena, stoga su nas i kao male učili da je pohlepa ružna i nepoželjna osobina. Ona se čak i prikazuje kao matrica, korijen svih grijeha. No, postavlja se pitanje je li to zaista tako i može li uopće čovjek u ovom materijalističkom svijetu ne biti pohlepan i gdje je postavljena granica naše potrebe za novcem.

Ako čovjek nije nimalo pohlepan, može li uopće postati uspješan?

NE!! Jer je to način na koji funkcionira kapitalizam. Bez pohlepe nema napretka. I megalomanija je nužna: u biznisu si ili prvi ili te nema. Dakle, moraš ići naprijed. Dakako da treba postojati i zdrav razum, ali nije ga uvijek lako točno usmjeriti, izjavio je nedavno jedan uspješan hrvatski poduzetnik.

1.      Pohlepa i uspjeh

Generalna je percepcija da su uspjeh i pohlepa ista stvar, no razlika je ogromna. Oboje može rezultirati stjecanjem velikog imetka, ali namjere su ono što čini tu razliku vidljivom. Pohlepni ljudi traže moć u svakom smislu riječi i pritom ne biraju sredstva. Tu možemo naići na brojne primjere iz politike, od Hitlera do Saddama. Može li se i za osobe poput primjerice Billa Gatesa reči da su pohlepni? Laiku se možda i može činiti da je tako, ali u suštini stvari stoje drugačije.

Naime, on svoje bogatstvo ulaže u proizvode i usluge koje ljudi zahtjevaju. Neki se možda nebi složili s ovom tezom s obzirom da je tvrdoglav biznismen. No, on je postao uspješan poslovan čovjek jer je na tržištu ponudio proizvod koji su potošači zahtjevali. Dakako da se uvijek može i bolje i više ulagati u društvo, ali prije nego nekog nazovemo pohlepnim treba dobro razmisliti.

Kada pomislimo na sam pojam pohlepe, prvo nam na pamet padnu oni bogatuni koji nikako da se zadovolje onim što imaju. I to je razumljivo, jer je navedeno upravo nedostatak zdravog razuma i vječitog nezadovoljstva. No, to je dvosjekli mač i teško je te osobe osuđivati s obzirom da je za opstanak na tržištu nužno vječito ulaganje i težnja za još većim uspjehom. Stoga je nužno razlučiti i razliku između pohlepe i sebičnosti. Nitko neće osuditi uspješne ljude koji zarađen novac ulažu u društvo, potpomažu zajednicu i nastoje poboljšat život nekoj grupi ljudi, a ne isključivo sebi.

2.      Pohlepa i potreba

Teško je razlučiti odgovore na ta pitanja kad većina ima više no što im realno treba, a opet, okolina nam nameće potrebe bez kojih ne možemo opstati. Najnoviji model mobitela nikako nije nužnost ali opet ga želimo. I možda ne zato što je to naš hir, nego jer naprosto olakšava život, brzinom svojih funkcija oslobađa toliko cijenjeno slobodno vrijeme u ovom užurbanom svijetu. Jesmo li pohlepni ako zbog zahtjeva posla kupujemo novi android ili windows phone za pristup internetu umjesto da zadržimo onaj stari Alcatel, a e-mailu pristupimo sa nekog starijeg modela računala od kuće? Čini se smiješno, zar ne?

Nevjerojatna je ovisnost o tehnologiji te se teško oduprijeti i ne željeti nešto što svi naši kolege posjeduju, baš onaj tablet koji bi nam obavljanje svakodnevnih zadataka učinio lakšim, a nije nam prijeko potreban. Nazvati to pohlepom ili potrebom suvremenom čovjeka, mišljenja su podjeljena.

Bilo uspješni illi obični ljudi, razmmislite prije nego nekog etiketirate epiteto pohlepne osobe. Potrebno je analizirati namjere i ciljeve. Osoba koja marljivo radi (možda uz malo sreće) i donosi sve prave odluke bez oštećivanja ikog drugog u tom procesu, teško da se može nazvati pohlepnom, posebno ako je njihov output nešto što zajednica traži. No, ukoliko put do bogatstva uključuje oduzimanje stvari dugima protiv njihove volje, tad je to pohlepa u pravom smislu riječi!